Nekada na prelu

Reljković je u »Satiru« udario prokletstvom i na narodni običaj — prelo. Po njemu i je tadašnje prelo bilo rasadište rasip­nosti, razuzdanosti i nemorala. Kaže, da su se na prelu pekle »pite, gurabije, i od brašna ptići«. Da su momci radi prela krali »duhane ispod krova na koncu nizane«. Da se na koncu prela cijelo društvo igralo »vukova«, gdje je bila glavna svrha štipan je djevojaka.

Sve je to možda nekada i bilo, ali na današnjem prelu je sasvim druga slika. Mladež je u prisutnosti starijih, s ko­jima dolazi i odlazi s prela. Ako se časti, daju se kokice ili kuhani kukuruz, rijetko gužvara ili pogačice. Cijelo se prelo odvija u znaku pristojnog vese­lja. Momci udaraju u tamburice, dok djevojke za čas odlože preslicu i kolo­vrat, pa zavjevaju:

Veselo srce kudelju prede,

Vesele oči dragoga glede.

TOVARNIK, 18. listopada 1935., HRVATSKI LIST iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC