Svatovski običaji u Valpovšti

Iako nema više bogatih gozbi, stari se običaji još uvijek održavaju

Jedan od najveselijih narodnih obi­čaja svakako je svatovski običaj ili svatovi. Doduše u današnje vrijeme, otkako se ta nesretna kriza slegla kao mora na naš seljački svijet, pravi su svatovi rijetki. Obično idu u crkvu na vjenčanje, pa kući na »užinu«, i sva­tovi su gotovi. Samo po gdjekoji gaz­da napravi svatove, koji te podsjećaju na bogatu prošlost našeg slavonskog seljaka. Nijesu to stari svatovi, gdje se gostilo po tri i više dana. U današnje vrijeme dosta je da se provesele jedan dan i noć, toliko da zaborave dnevne  brige.

Svatovi ga izbace iz kolotečine dnevnog života, dočaraju mu davnu bogatu prošlost i sjećaju ga onih dana kada je bilo novaca kao blata. Bolji zalogaj i dobra kapljica razgale mu dušu, te ga možeš vidjeti upravo ona­kvog, kakvog ga je Bog stvorio. Ti svatovi, iako se razlikuju od prijašnjih, ipak su izražaj narodne duše te ne, bi smjeli pasti u zaborav.

Uoči dana vjenčanja u obadvije je kuće veoma živo. Tu se lupa, tuče, mi­jesi, peče, kolje, toči, pripovijeda i t. d. Sve je zauzeto ma kakvim poslom, sa­mo da se sve što bolje priredi za su­trašnji dan. Kad padne noć, skupljaju se u djevojčinoj kući njene drugarice, da joj pletu vijenac, i da naprave kite za đuvegiju i ostale svatove. Djevojka pripravni ružmarin, vrpce, crveni pamučni konac, škare, igle, svijeću, rešeto i ostale potrepštine. Djevojke se skupe oko stola, na kojemu ne smije biti stonjak, i počnu plesti vijenac pjesmom:

 

Pomozi, Bože i Gospo, 

I ovaj danak današnji, 

I ovaj časak sadašnji,

I ovaj kolač bijeli,

I ovo vince rumeno, 

I ovo cvijeće šareno,

I ova gola trpeza,

Da spletemo drugi krunicu,

Da kitim njome svoju družicu, 

Da kitimo zeleni ružmarin, 

Da se njime kiti sutra majčin sin,

I ostali s njime svatovi!

Kad je pletivo gotovo, metne se sve u rešeto, a udavača izlazi te zdrma kapiju, da bi se udala. Ostale djevojke metnu rešete na trpezu, posjedaju ,oko nje i zapje­vaju:

Hajde drugo večerati 

Najposljednku večericu.

A sutra ćeš večerati 

Kod vojna svojeg.

Vojno će tebe koriti: 

Idi tamo večeraj, 

Gdje si žela i kopala, 

I zimine naspravljala.

Poslije ovoga slijedi večera, a zatim se svi razilaze svojim kućama.

U momkovoj kudi također je živo. Dolaze znanci i prijatelji, koje je prije toga »pozović« sa čuturom vina po­zvao u ime domaćina na večeru. Tu se dogovore, kako će otračiti sutrašnji dan.

Rano ujutro pođe opet »čauš« (čo­vjek koji je ,veliki šaljivdžija,a vrši dužnost redatelja) no selu, da skuplja uzvanike u svatove. Pred domaćinovom kućom dočekuju svakog gosta svirači i prate ga u sobu. Kad se svi skupe, dobro se najedu i napiju, uzmu pune, flaše »putine«, pomole se Bogu za sretan put i povratak, posjedaju u kola i pođu po djevojku. Kad dođu pređi, djevojčinu kuću, dočeka ih domaćina i ponudi pićem, ali ih ne pušta unutra, dok ne plate ulazninu, t zv. »lesu«. Kad su svatovi ušli u dvorište, poskaču iz kola i ulaze u sobu, ali ih pret­hodno kuharice oplijene. Svaki gost mora platiti, jer će ga kuharica opepeljit. (Pretnjom je naime puno ko­rito sa pepelom). U međuvremenu gle­da udavača iz svoje sobe kroz kolač đuvegiju, a djever ide po nju. Među­tim djevojke, njene drugarice ne pu­štaju ga k njoj, dok im ne plati stano­vitu svotu, za koju se cjenkaju. Tada djever ulaz u sobu udavače, koja ga ljubi i meće mu peškir oko vrata. On uzima njene cipele, nosi ih pred kuma i starog svata, da ih »potkuju«, t. j. da snašu darivaju. Poslije toga snaša se obuva, te sa djeverom dolazi u sobu. Kad uđe u sobu, sjeda za stol između đuvegije i kuma, koji uzima vjenčano prstenje, meće u bijeli tanjur, polije vodom i vinom, posoli i poškropi svetom vodom i vraća im natrag tako, da djevojka dobije momkov, a momak djevojčin prsten. Na vjenčanju će do­biti opet svako svoj. Poslije izmjene prstena daje mlada đuvegiji na dar iz­vezenu maramicu, a on njoj jabuku nabitu sitnim novcem. Stari svat (drugi kum) traži od roditelja blagoslov, a ovi odgovaraju: »Sretno i blagoslovno« Sada svi svatovi izlaze van, pred kućom mlada još jednom izljubi svu rodbinu, a onda se penju u kola. Roditelji i prijatelji mlade plaču, pa i mlada, a svatovi pjevaju:

Stala cura na potegu, pa sve veli neću

Al’ na kuma namiguje, da se kola kreću

Čauš pak, da snašu naljuti, pjeva:

Što si rekla đuvegiji, da ”š za njega poći 

Al sad suza suzu suze, al nema pomoći.

Sad svatovi izlaze iz dvorišta na ulicu i tu staju, dok stari svat ide pozva­ti roditelje mlade »na goste«. Oni ga »zarešte« u svome dvoru i ne puštaju ga van, dok ne plati. Kad se stari svat vrati, svatovi pođu u crkvu na vjenča­nje. U crkvi pred oltarom snaša zame­će svoju suknju na đuvegiju, t. j. da bude gazdarica i da čovjeka drži pod papučom.

Kad se vraćaju iz crkve, zavezu sna­šu kolima drugom ulicom do momko­ve kuće, da ne bi znala natrag pobjeći. Na ulazu u momkov dvor baca snaša jabuku sa novcem za koju se djeci otimaju. Svekrva pak iznosi na, prostrire ih po dvorištu i po snaša ulazi u sobu, a pod svakim pazuhom nosi po jedan kruh, i u ruci jednu oku vina. Sada se pravo svatovsko veselje koje potraje do jutra, a onda svi skupa otpraćaju goste svojim kućama.

Antun Skelac, (Šag) 1935., HRVATSKI LIST iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC