Slavonske pjesme

Prije rata nijesu se po našim selima u Slavoniji pje­vale pjesme, koje se pjevahu po drugim krajevima i po gradovima. Izuzetak su jedino činile bosanske, i to one divne ljubavne pjesme iz života naših muhamedanaca. Osim toga svijet je vrlo rado čitao i slušao na divanima (prelu!) naše narodne, junačke pjesme, pa su mnogi ljudi znali po nekoliko takvih pjesama i napamet.

Danas je to sasvim drukčije. Po selu se sada ore pjesme iz Bosne (»Ej, kolika je Javorina planina..«), Đačke, Banata, iz Srbije, čak iz jugoistočnih dijelova (»Da znaješ, more mome...«). Uzrok te tomu ovaj: seljački momci služe svoj rok u vojsci u raznim krajevima naše države, ondje čuju druge pjesme, i te pjesme donose sa sobom u svoje selo. Gramofonske ploče i Cigani-svirači, koji sviraju pod vašarskim mehanama i u gostionama, prenose također pjesme, i to vrlo brzo'.

Ja ću ovdje iznijeti neke naše starije pjesme, koje su se po našim selima pjevale prije dvadeset trideset godina, a mnoge se pjevaju ioš i danas.

Znaš li, što si govorio, diko,

Da nas ne će rastaviti ni’ko?

Došli dani, — rastali se sami,

Došlo pismo — više svoji nismo.

(Kad se nebo i zemlja sastane

Onda ću te opet ljubit lane!)

Pa onda:

Imam diku, al je u Osiku:

Služi cara za Sedam krajcara!

 

Imam diku, al’ je u Travniku

Knjigu šalje, da će ići dalje!

 

Oj kako ću biti i živiti,

Tri godine diku ne ljubiti?

 

To su djevojke pjevale svojini momcima, koji su bili u »soldačiji«. Stihovi imaju dobar leoninski srok, koji nalazimo i u narodnim pjesmama.

Smisli sebe, mila mati,

Kad si bila mlada,

Da ne ljubiš, kog’ si rada

Crkla bi od jada.

 

Zeleni se zimzelen,

Udat ću se na jesen,

Udat ću se o Mi’olju,

Baš za diku moju!

 

Zelen orav, debel ’lađ,

Žen’ se, diko, dok si mlad!

Žen’ se, diko, dok si mio

Ma siroma’ bio!

 

Ove se lijepe poskočice pjevaju loš i danas Naši ikavci, Šokci, ne kažu pravilno »debeo«, već deb

 

Misliš, diko, da ja tebe volim,

Što ja s tobom medeno govorim?

 

Volim diku, kad obrije bradu,

I ’ne crne brkove uvrne!

 

Oči moje, vida ne imale,

U kakvog ste lolu pogledale!

 

Kiša pada, kud' ću s dikom sada

Sv’u dikicu — pod sv’u kabanicu!

 

Sjedila sam, mislila u sebi,

Il bi bila dikina, il ne bi!

 

Varam diku, da je zora b’ela,

Kad se dig’o — ni pol noći nema,

Pa se smije, što pol noći nije!

 

»Kukuriku«. ne budi mi diku!

Još do zore poljubit se more!

 

Oči moje i vi ste mi krive,

Što želite, da dragog vidite!

 

Oko moje plavo i garavo,

Dosta si mi svita izvaralo!

 

Te su stihove sigurno služile neke vragoljanke. A sada da čujemo i koju momačku:

 

Svakak sam, samo pošten nisam,

Krast ne ću – otimat oću,

Otrimat ću kćere od matere!

 

Tamburice sa četiri žice

Bil mi mogla domamit curice!?

 

Čuješ seko nešto bi ti reko:

Moja budi – baš si mi po ćudi!

 

F.B.Babić HRVATSKI LIST br.161.  1931. godina iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC