Rijetka zbirka narodnih pjesama u Slavoniji

Vlasnica te zbirke je strina Katica Dugalić, stara 65godina, rodom iz sela Gradišta, kotar Županja. Strina Katica je tu zbirku naslijedila od svog pokojnog oca Andrije Mikinca. On je sve pjesme znao naizust, a zabilježio ih je, da ih saču­va pokoljenjima. Ta vrijedna zbirka sasvim mi je slučajno došla u ruke. Zato mi je dužnost da makar ukratko nešto o njoj napišem.

 

Zbirka sadrži 22 pjesme, koje su većinom ženske, a ima i muških odnosno epskih. Pjesme sadrže po 200—300 stihova. Dakle to su one prave »dugačke«, koje su u »ravnoj« Slavo­nija »izumrle«, a zamijenile su ih »kratke«, poskočice.

Hrvatske narodne pjesme uopće, kako su nam sačuvane, dijele se na muške ili epske i ženske ili lirske. Muške narod­ne pjesme pjevaju o našim narodnim junacima, o njihovim junačkim djelima. Prema kraju, gdje se pjevaju narodne pje­sme dijelimo ih u općenarodne i pokrajinske. Junaci, o kojima cijeli narod hrvatska pjevat, živjeli su od XIV. do XVIII. stolje­ća. Uskoci su posljednja historijska imena, o kojima se pjeva ne samo u kraju, gdje su živjeli i borili se, nego u cijelom hrvatskom narodu.

Pokrajinske narodne pjesme pjevaju o pojedinim junaci­ma i događajima, što nijesu imali općenarodni, nego pokra­jinski značaj. Tako ima ciklus narodnih pjesama o slavonskim vojnama u XVII stoljeću.

Prema sadržaju, koji opjevaju, muške se narodne pjesme dijele u historijske t nehistorijske. Historijske pjesme opje­vaju povijesne događaje našeg naroda, počevši od XII. vije­ka. Nehistorijske pjesme obuhvataju pjesme, koje pjevaju o zmajevima, zmiji-mladoženji, vilama, zatim koje pjevaju pri­če o pojedinim carevima.

Ženske narodne pjesme ili lirske vrlo su različitog sadr­žaja, a u vezi su sa svakidanjim životom naroda. One su ve­ćinom kratke. Najviše ženskih pjesama pjeva o ljubavi, ljubavnoj sreći, nadi, čežnji. Na primjer evo jedna, koju mi je kazivala baka Martinović iz Gradišta:

»Majka Maru kroz tri gore zvala,

A Mara se kroz tri odzivala.

»Jesi l, Maro, ubilila platno?«

»Nisam ga se ni dodila, majko!

Na izvoru mutna voda jako.

Plavo momče zamutilo, majko.

Kun ga majko i ja ću ga kleti!«

»Kćeri moja, voda ga odnila!«

»Mila majko, k meni ga donila.«

Iz prvih stihova ne bi se ni reklo, da je to ljubavna pje­sma, tek pri kraju pjesme očituje se u njoj čežnja Mare djevojke za momkom. Iz ove pjesme čitamo veliko strpljenje djevojačko. Momak je djevojci zamutio vodu i time joj učinio zlo, jer je ona bas došla ubijeliti platno. Dakle morala je strp­ljivo čekati, dok se voda izbistri i onda početi posao. A ljubav je velika i strpljiva. Djevojka Mara oprašta momku, što je dangubila, samo da se vrati. Ona i majčinu kletvu pretvara u svoju želju za dragim.

Prof. Marija Filipović, Osijek; 1942. Narodni kalendar ČIČE GRGE GRGINA; IZDANJE: ZAKLADA PRVE HRVATSKE DIONIČKE TISKARE U OSIJEKU; Iz HEMEROTEKE MSO, pripremo STARI ŠOKAC