Žetva i žetvene pjesme

Danas i — nekada! To su dva života, dva potpuno razli­čita života! Dok je nekad dominirala bezbriga i pjesma i smi­jeh, danas je čelo seljakovo brigom izborano, pjesma se rijet­ko javlja i nema smijeha, onog prštavog i obijesnog, koji do­lazi samo sa životnim izobiljem. Prošlost se javlja samo na usnama staraca, i kako oni umiru, tako ginu i sjećanja na ono staro vrijeme, kad je doista bilo idile i romantike, grijeha i uživanja. Ti ljudi, što danas prolaze slavonskim sokacima, pognuti su i zamišljeni; ti ljudi idu ka sjene sa crtom gorčim oko usana; oni su blijedi i tihi, oni su umorni i izlomljeni od velikih briga oko sitnih stvari.

 

 

Još jedan grumen soli...

Još deci petroleja.

Još nekoliko štapića u žigičnoj škatuljici.

A nema ni jednoga dinara.

Otišle su zadruge, otišli su torovi krcati blagom, otišli su dukati i svila, a ostala je tuga u zjenama i mrki oblak u duši.

Kako ćemo

Šta ćemo?

Prođe jesen sa maglama u brizi, prođe zima duga i hlad­na, prođe proljeće kišovito. Dolazi ljeto! Ljeto, ljeto! To je doba, kad zrije pšenica, kad se žuta polja talasaju na suncu; to je vrijeme kad seljak sabire rezultat muke svoje, znoja svoga, brige goleme.

Nekada je ljetni život na selu bio također drukčiji, nego ovaj danas. Već u ranu zoru, zajedno sa suncem, kretale su na njivu velike povorke žetelaca. Svi su jednako obučeni. Svi u bjelini. Svaki nosi srp u ruci. To je moba. Dođe moba na njivu i svaki žetelac dobiva po jedan slog. Sada nastane natjecanje. Jagma. Koji hitrije žanje? Koji će doći prvi na kraj? Pjesma se ori bez prestanka. Jedan povede, drugi prihvate i zaleluja se arija meka, lagana i otegnuta:

Na kraj, na kraj mobo moja,

Ladole mile, oj, lado oj!

 

Ladna voda, mlad vojvoda.

Ladole mile, oj, lađo oj ...

A u večer, kad zapadne sunce iza šume, srpovi se odlažu, moba polazi k zdencu, zaškripi đeram, miju se uznojena lica, da se sve opet začini pjesmom:

Diva Oliva žito dožela,

Žito dovela, tri, vinca splela,

Žitom je. splela, vincem zalila.

Prvi je splela žita pšenice,

Drugi je splela vina lozice, .

Treći je splela zdravlja, veselja.

Koji je splela žita pšenice,

Onaj nosite u naše polje,

Ne bi l nam polje rodila bolje;

Koji je splela vina lozice,

Onaj nosite u naše brdo,

Koji je splela zdravlja, veselja,

Otaj nosite u naše selo,

Da nam je selo zdravo, veselo.

Sunce zapada. Krošnje se zelene lako njišu. Lahorić piri i rashlađuje užarena lica. Po puteljcima koraci. Škripa točkova, zveket srpova — smijeh, pjesma bezbriga.

A danas? Zaboravi težak na bijedu svoga života, zagleda se u sitne travke i u tvrde grude svoje njive, pa zapjeva. Pje­sma tužno odjekne i brzo umukne. Sjeti se čovjek: kako treba platiti dugove, — poreze; kako treba nabaviti odjeću, kako treba….o, mnogo toga treba!

Takav je život danas. Drugi život. Novo vrijeme. Novi ljudi.

Ivo Balentović, Županja; 1941. Narodni kalendar ČIČE GRGE GRGINA; IZDANJE: ZAKLADA PRVE HRVATSKE DIONIČKE TISKARE U OSIJEKU; Iz HEMEROTEKE MSO, pripremo STARI ŠOKAC