Kako se igraju narodna kola i razne Igre

Prošle nedjelje izašao je u ovom za­bavnom prilogu članak o kulturi sla­vonskog sela. U članku su istaknute činjenice, da naš hrvatski narod ima svoju autohtonu kulturu, da naše selo ima seoski bon ton, da je selo čuvar starinskih običaja i izvor novih snaga, pa da bi kao takovo moglo poslužiti našim umjetnicima i pjesnicima kod stvaranja novih djela, prožetih tom autohtonom kulturom. Dok su narodne pjesme i melodije bar donekle iskorišćene kod stvaranja novog hrvatskog narodnog glazbenog izražaja, dotle su narodni plesovi i igre još uvijek nepo­znati i umjetnički neiskorišteni, odnosno neobrađeni.

Plesači i plesačice u gradu znaju doduše neka narodna ko­la, pa kadgod i poigraju kolo, da im sve tutnji pod nogama, ali to obično nije ni izdaleka ono, što se može vidjeti na selu. Slavonci su naime izvrsni plesači i igraju vrlo temperamentno, no njihovo je ritmičko gibanje u kolu uvijek neobično skladno. Čak i onda kad se koji momak »keri« u kolu, pa povuče za sobom cijelu struku plesa­ča, čini to samo u zgodnom momentu, da ne pokvari harmoniju plesa. — U kolu se u kratkim vremenskim razmacima pjevaju poskočice. Jedna djevoj­ka povede, a ostali prihvate. Često se momci i djevojke natpjevaju, u čemu također ima stanovite draži. Među tim poskočicama kriju se mnogo puta i prava ljubavna očitovanja. Lijepe su one pjesmice, što ih naše seoske dje­vojke pjevaju u kolu o diki i ljubavi:

Oko moje pogledalo priko

Tamo ’vamor pa u tebe diko ...

 

Oko moje pogledalo priko

Moraš znati, što ja mislim, diko…

 

Dikino mi oko neda mira

Priko kola u srce me dira…

Treba vidjeti kako igraju naše seljakinie iz Slavonije, bez obzira na to, da li su iz Šokadije, okolice Nove Gra­diške, Đakovštine, Valpovštine ili ko­jeg drugog kraja, pa se čovjek mora diviti onoj njihovoj gracioznosti i pri­rođenoj otmjenosti. Kad se naše snaše dotjeraju u svoju bogatu zlatom veze­nu nošnju, drže se nekako svečano, što također mnogo doprinosi njihovom otmjenom izgle­du. U prijašnja vremena bilo je po slavonskim seli­ma svake nedjelje poslije večernjice veliko kolo ili pred općinom i crkvom ili u gostionici. Igralo se uz svirku gajdi ili ciganskih violina. Sada sviraju ve­ćinom sami seljački mom­ci, u tambure i violine, jer gajdaša više nema, a Ci­gane ne će nitko da plaća.

Na divanima se mladež zabavlja raznim veselim igrama, a ne plesom. Dok se divan priređuje uglavnom radi zabave i razonode, dotle se na prelu rade ručni radovi. Nekad bi se na dje­vojačkom prelu znalo skupiti više dje­vojaka, koje bi prele pjevajući tihim glasom razne pjesmice. Ako bi na pre­lu bilo i momaka, oni bi svirali u tam­burice i pjevali momačke pjesme, da im vrijeme brže prođe. Poslije svirke i pjesme momci, bi pričali razne priče o vilama, vješticama i vukodlacima tako, da se slušateljima ježila koža od stra­ha. Događalo se, da bi se djevojački divan cijele jeseni i zime obdržavao samo u jednoj kući, gdje bi to bilo naj­prikladnije, ali je u tom slučaju svaka djevojka morala nešto doprinijeti za svjetlo.«

Sada nema više takvih djevojačkih prela. Preslica se može još vidjeti uglavnom samo u rukama starijih že­na, a nekad su prele i djevojčice od 10 do 12 godina. Tada su po selima go­tovo svaki dan obilazili cigani, prodajući vretena, koja danas mlađe ženske generacije niti traže niti trebaju. Od toga narod ima velike štete. Dok se prije, sve ruho izrađivalo kod kuće, od vlastitog materijala, od vune i lana, sa­da se mnogo štošta kupuje. Time se čine izdaci, koji bi mogli biti i suvišni, ako se uzme u obzir, da bi se ovo ili ono moglo sašiti od domaćeg tkanja, čime bi se postigle prilične uštede. Na današnjim djevojačkim divanima mlađarija se cijele večeri zabavlja, a na »prelima«, koja su ostala to samo po imenu, rade se razni fini ručni radovi, koji imaju jedino ukrasnu vrijednost. Mnoge siromašne žene i djevojke rade takve stvari i za druge, za novac, pa time i nešto privrede.

Ručni radovi slavonskih snaša i djevojaka traže se ne samo u, tuzemnim, nego i u inozemnim gradovima, gdje se mnogo cijeni  trud i ukus naših žena.

Većinu ručnih radova žene rade kod napasivanja blaga ili na običnim divanima, odnosno »prelima«.

Među igrama, kojima se mladež zabavlja na djevojačkom divanu, valja spomenuti igre zvane »slipa baba«, »fićkavac« i »pleskavac«. Prve dvije su sasvim obične igre. »Slipa baba« igra i se tako, da jednom momku ili djevojci svezu maramom oči, pa ga puste da po sobi traži i lovi ostale suigrače. Kod »fićkavca« se jedan momak okrene k ziđu, drugi stanu iza njegovih leđa i udaraju ga rukom po stražnjem dijelu tijela, a on kad se okrene mora pogo­diti, tko ga je udario. Ako pogodi, onda ga taj, koji ga je udario, zamijeni, a ako ne pogodi, mora i dalje primati udarce. (Često ti udarci budu i vrlo »vrući«, jer naši momci imaju tešku se­ljačku šaku!) Interesantna je igra »pleskavac«, koja sadrži u sebi i plesne elemente. Momci i djevojke uhvate se za ruke, idu dva tri koraka lijevo ili desno, pjevajući pjesme naročitom me­lodijom, a zatim stanu, malo pokleknu, okrenu se jedno prema drugom, za­plješću rukama (zato se i zove igra »pleskavac«), pa se podboče i polju­ljaju malo gornjim dijelom tijela. Ova je igra vrlo lijepa, i šteta je, što se u gradu tako slabo poznaje. Možda bi je plesni stručnjaci mogli« lansirati kao novi hrvatski ples, kao što je to slučaj s plesom, koji je nazvan »Croatian stop« i koji će se ove jeseni uvesti u Zagrebu.

Sve plesne motive u našem narodu treba iskoristiti i dotjerati, da. imamo vlastitu plesnu umjetnost.

Franjo B.Babić HRVATSKI LIST 1936. godine iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC