Rokovčanke - Udavača Marija Levaković i njena mama Maca

Pripreme djevojaka za udaju, u prošlosti Šokadije - bile su dugotrajne, složene i vrlo zahtjevne. Tako je bilo nekada, ali tako je i u naše vrijeme. O svemu tome razgovor je vođen u Rokovcima u obitelji Matije i Antuna Levakovića, koji su za srpanj 1993.g. pripremali stariju kćer Mariju (r.1971.g.), za udaju.

 

Bilo je zanimljivo doznati, kako se u naše vrijeme u Šokadiji organiziraju Šokački svatovi. Od kada počinju pripreme u kući djevojke, što se sve čini, kako teče spremanje djevojke za udaju, što se sve sprema od samog početka pa sve do svadbe?

Dali su bili ogledi, prosci, je li se išlo za otarkom, na bukliju, pa sve do upisivanja malih i velikih gostiju, jesu li bili zapojci, prstenovanje...?

O svemu tome govorila je majka udavače Matija-Maco Levaković:

Dok je Mariju još mala bila, ja sam joj sve pripremala u ormane što je trebala… Kad je bila isprosita znalo se da treba otaraka, da treba svašta još i više, smo sve što se moglo priredili.

U djevojčinu opremu danas spada: krevetnina, navlake, jorganske, dolnje ponjave jastuci stolnjaci, miljeta, svašta još. Posteljine na primjer bude i šlingane i toledane i eklovane i vezene, tako i miljeta, garnitura - sve da bude jedno s drugim šlingani, eklovani, toledani, necani. Ja sam joj tog svega pripremala, kako god sam mogla. Puno ručnog rada, ko što je bilo nekad u prošlosti, ko oče a ko neće taj ne priređiva danas. Ja volim to, voli i ona, tako da smopuno priređivale. Oprema je spremna. Sve je gotovo! I krečenje kuće jegotovo, sad treba pripreme vršit za kolače i tako... sve drugo. Kolači će se spremati tu u kući.

Marija Levaković peče kolače i kuha večere i za druge po selu za svatove, prema pozivu. Ovoga puta imala je pomoć od familije, rodbine, ali je ipak bila glavna kuharica. Puno joj je pomagala i kćerka Marija, sudjelujući u pripremama za svoju svadbu:

Sudjelovala je puno, i krečila je sa mnom - pomagala, i sebi je sama šlingala neke stvari. Za poklone smo pravile miljeta, što je i ona radila.

Za darove smo svakom otarak, na primer: kumu, starom svatu, domaćinu, djeveru, ujacima, stričevima, svakom otarak ide, onda strinama, ujnama, tetkama, zaovama i djeverima i svekrvi bit će šlingana miljeta.

Sad su otarci malo drugačiji od onih prije šokačkih, ja sam ih sama radila, trudila sam se da budu slični jako. Nisu od tkanja, ali je fino platno, motivi su starinski, gledala sam da bude što bolje...

Zaruke su bile lane u devetom mesecu. Bila je svekrva, svekar, mladoženja... Djever ide za svećenika pa nije mogo bit, ujak je bio, ujna, dve zaove... S naše strane jako puno bilo, bilo nas je negde oko 70-ero. Bilo nas je jako puno!

Tu je bilo i darivanja. Od svekrve je dobila ogrlicu, presten, obočiće - naušnice, od kume prsten, narukvica pa sve redom tako. Ovi moji darivali posteljine, neki kristala... Marija je također darivala goste. Sad je to običaj sa košuljama, neke matrijale za ženske, većinom tako...

Tad smo se otprilike dogovorili kad će biti svatovi, djever će imat mladu misu uoči njihovih svatova, pa će ih on venčat...

Marija se ne udaje u Rokovce, u Najdorf se udaje, (smijeh..., a.) što reko stari svet, sad se kaže Novo Selo. Neće bit daleko, ako bude dolazila... Rekla sam da ja neću jako ić tamo, nek ona dođe više k meni...

Mama Matija Levaković je rođena 1949.g. Udala se 1967.g. Kad se Matija udavala, ona se nosila šokački.

Nosila sam se u ti sukanja, tako sam se i udala, tako sam se i venčala. Sve druge koje su bile kod mene isto su bile tako spremite. Ja sam bila zadnja gen­eracija koja se tako nosila. Posle mene još je jedna ostala, udala se 1970.g.

Na venčanje se išlo pešice, i u crkvu i iz crkve, i po mladu, sve...

Prije se nije išlo kolima, osim kad se ide u drugo selo po mladu, išlo se onim konjskim zapregama.

Nema velike razlike u pripremama djevojaka za udaju nekada i sada, ko kako oče... neki pripreme i danas sve... Jedino nošnje, niti ima ko spremit, niti se ko sprema ovako u svatove i manje je domaćeg ručnog rada za djevojke. Više se ne tka, nema tako više ponjavaca puno, prešlo se na kupovno platno...

Marija će imati u opremi svoju narodnu nošnju: pregač, maramu, rubinu, oplečić, sve će to dobit i to bi će zlatom, a može i vezenku ako oče. I mora spremat za svoju djecu. Tako bi trebalo bit.

Mada sprema ću i svoju drugu kćer - Bemardicu za udaju, bi će i ona brzo, nije daleko...

Marija Levaković aktivna je folkloristica. U narodnoj nošnji rado je nastupala na Vinkovačkim jesenima”, s ponosom je nosila na staromikanovačkoj priredbi „Mladost i ljepota Slavonije”, na misama Zahvalnicama... Često je bila odjevena u narodnu nošnju. Ispričala je kako će biti odjevena nova mlada:

Neće bit narodne nošnje, zato što više niti jedna mlada ima narodnu nošnju. Bit će vjenčanica, kao i sve druge. Vjenčanica će bit od bijele svile, široka, sa puno volana. Više nema nošnje, to je prošlo...

U nošnju ću se tamo spremiti na Zahvalnicu u crkvu, na “Vinkovačke jeseni”,nadam se da ću i ovdje dolazit još kod svojih, pa ću s njima ići... (Misli s mjesnim KUD-om, a.) Tamo nema baš... Nadam se da će bit sve u redu.

Razgovor se vodio i o starim tehnikama ručnoga rada, o tome da lije Marija nešto od toga naučila uz majku vrsnu vezilju u selu:

Nisam nikad probala, ali mislim da bi znala raditi. Gledala sam kako mama radi, to puno znači. Promatrala sam, znala bi kad bi sjela, mogla bi i ja. Dobro, ne bi znala kao mama, ali s godinama možda.

Razgovor je završio uz dobre želje za Marijinu udaju, puno djece u braku i dug i sretan zajednički život!

 

4. emisija “Iz tradicijskog života”. Snimljeno u Rokovcima 17. lipnja 1993.g. - emitirano 19. lipnja 1993.g. mr.sc. Ljubica Gligorević - IZ TRADICIJSKOG ŽIVOTA - IZDANJE:GRADSKI MUZEJ VINKOVCI 1998.