Božićna priča

Oko četiri sata poslije ponoći, još prije nego što je sva­nulo, Đuka Mijatov baci u kola plug i ornice, pa se odveze na njivu, da ore. Zemlja mu je bila u blizini sela. U starom, zamazanom i požutjelom kupo-prodajnom ugovoru, koji su Mijatovi čuvali među svojim ispravama u velikom izrezba­renom »fršlagu«(sanduk (od njem. riječi Verschlag)) kraj peći, pisalo je, da njiva zauzima 1650 četvornih hvati, dakle nešto više od jednoga jutra. I da to nije bilo napisano u ,kontrak’u’(lat.contract – ugovor), mogao bi Đuka u svako do­ba dana i noći pokazati dokle se prostire njegova njiva. Znao je on svaki pedalj svoje zemlje! Koliko ju je puta izbrazdao plugom, prekopao motikom, natopio svojim znojem, koliko je puta na njoj žeo i kosio, vezao snoplje, tovario vozove, sla­gao krstove i trgao kukuruze!

 

Jedna je strana njive bila uža. Nalazila se na »gredi«, maloj uzvisini, do njive Đukina susjeda Luke. Kadgod je Đuka orao zemlju, uvijek je zacrtao plugom jednak broj brazda, uvijek bi počeo orati na istom mjestu, gdje mu je i otac poči­njao oranje, a gdje mu je vjerojatno još i djed starim, drve­nim plugom prvi puta zaparao masnu i plodnu crnicu, krčevinu...

Đuka je volio tu zemlju! Bio je to njegov »najljepši ko­mad grunta«. Kod dobre žetve dala bi mu ova njiva 10—12 metričkih centi čistoga pšeničnoga zrna, a s tim je cijela Mijatova zadruga mogla živjeti pola godine. Ne bi on zato pro­dao njivu pod selom ni za kakve novce!

Čim je došao s kolima na oranicu, ispregao je konje i ski­nuo plug i ornice te ih spremio za oranje.

Tijelo mu je još bilo zgrčeno od sjedjenja u kolima, pro­tegnuo je svoje izmučene udove i pošao do međe. Mjernici je doduše nisu označili, ali su i Đuka i Luka dobro znali, gdje se nalazi. Ta nevidljiva crta, koja je dijelila njihove oranice, protezala se u zamišljenom, ali ipak određenom pravcu. Đu­ka ga je dobro zapamtio, jer mu je otac još kao mališu često znao reći:

Evo, sinko, dovle je naše, a odavle komšijino!

A sad? Gleda Đuka u zemlju, gleda i ne vidi više međe! One stare međe, koja je dijelila njegovu i Lukinu njivu preko stotinu godina.

Đuka čvrsto protrlja oči i širom ih otvori. Jeste, ne vara se! Međa se ne nalazi više na prijašnjem mjestu! Komšija je dan prije orao svoju zemlju, pa je »zaorao« i među. Jednostav­no prešao plugom na Đukinu zemlju, odvalio od nje dvije tri brazde i složio ih do svojih brazda. Prisvojio komad zemlje! Nije to, doduše, bio velik komad zemlje, nego širok »samo« pol metra, ali da je baš prisvojio i pedalj — ne više! —Đuki bi bilo dosta da plane, da mu se zakrvave oči i da zamrzi Luku iz dna duše.

Izmjerio je koracima širinu njive i još jednom se uvjerio, da je Luka doista prisvojio komad njegove zemlje.

Čekaj, komšija! To ćeš mi skupo platiti! zaprijetio se Đuka, bacio, opet plug u kola, upregao konje i brzo se od­vezao natrag u selo.

Posvađao se s Lukom, potukao i cijela je stvar došla pred sud. Đuka se prijetio komšiji, da će dovesti »komesiju« iz ko­tara, pa ako treba i »tri inđilira«, da lancem izmjere obadvije zemlje i ustanove, gdje je bila međa...

Uzalud su stari ljudi savjetovali Luki, da se ne parniči, jer da je bolja mršava nagodba, nego debela parnica. On je uzeo advokata, poricao krivnju i postao Đukin najveći ne­prijatelj.

Obadva su seljaka bili oženjeni i imali obitelj. Mržnja i neprijateljstvo zavlada i među njihovim ženama, pređe i na djecu. Nije ni čudo! Ona su iz dana u dan slušala, kako rodi­telji psuju komšiju, proklinju ga i prijete mu se osvetom...

Đukina su djeca izazivala Lukinu i obratno. Bacalo je jedno na drugo kamenčiće, plazilo jedno drugome jezike, dobacivalo pogrdne riječi i nadimke. Često bi koje od njih došlo kući plačući, pa se potužilo majci ili ocu na susjedovu djecu. Tada bi »uvrijeđeni otac« grmio u svom dvorištu i vikao da čuje cijelo susjedstvo, kako će on »nitkovu« i »izazivaču« vratiti milo za drago.

Prilike postaše neizdržive. Parnica je trajala dvije go­dine. Luka je već jednom izgubio proces, ali je uložio utok i sve je opet počelo Jovo nanovo.

Došao je Božić.

Komšije su bili u takvoj mržnji, da nisu jedan drugom kazali ni »faljen Isus«, kad bi se susreli na ulici. A prijašnjih godina, dok su još živjeli u prijateljstvu, zajedno su slavili blagdan Kristova rođenja, zajedno išli na ponoćku, zajedno bili svaki dan, kao da pripadaju jednoj zadruzi. Tada su Đu­kina djeca dolazila Luki, da mu budu »položaj«, a Lukina komšiji Đuki.

Ovaj puta to nije bilo moguće. Đukin je sinčić Ivo žalio, što, ne smije k susjedu. Ta, od njega je svakoga Božića dobio punu košaricu oraha, suhih šljiva i krušaka, a osim toga: komšija je imao djece. Ivo se s njima igrao na božičnoj slami i »makario« orasima, pa su mu ti časovi ostali u nezaborav­noj uspomeni.

Međutim, ovoga se Božića kod susjeda Luke spremalo nešto naročito! Ciča Luka je bio u Vinkovcima, gdje je prodao tri debela bravca, pa je odlučio, da svoju djecu obra­duje božičnim drvcem. Kupio im je velik borić; kutiju šećera, praskalica i raznog zlatnog i srebrnog nakita. U kući je vla­dalo veliko veselje. Djeca su obigravala oko borića, kitila ga pozlaćenim orasima i papirnatim »anđelčićima«, a susje­dov je Ivo sve to gledao kroz ogradu na dvorištu, gledao očima punim suza ...

Mališ je te večeri dugo ostao vani. Kako je bilo hladno, sav je prozebao i mati ga je silom morala odvući u sobu, gdje su kraj tople peći, na božičnoj slami, bili već svi ukućani.

U dječakovoj duši nasta borba, za koju nitko nije znao. On je te noći bio čvrsto odlučio, da prekine neprijateljstvo s Lukinom djecom i da im pruži ruku pomirnicu. Molio se Bogu, da mu dade snage za taj korak, pa je mislio u sebi:

Ako im na Božić dođem u kuću, sigurno me ne će istjerati! Rano ujutro Ivo ustane iz kreveta i tiho, da nitko ne primijeti, obuče svoje odijelo, zaogrne se očevim gunjcem i iziđe na ulicu. Poslije nekoliko časaka bio je već na vratima susjedove kuhinje, u kojoj je Lukina žena ložila vatru na ognjištu.

Mališ pokuca na vrata.

Susjeda je pomislila, da je to neki »položaj«, i poviče iz­nutra:

Naprijed!

Vrata se polako otvoriše, a na pragu se pojavi mali Ivo Mijatov. Blijed, sa smiješkom na licu.

Lukina žena ispusti ožeg iz ruku i iznenađena pogleda dječaka. Prije nego što je mogla izustiti ijednu riječ, on po­zdravi nesigurnim, dršćućim glasom:

Faljen lsus! Čestit vam Bog i Božić i Isusovo porođenje!

U očima Lukine žene zacakle se suze. Ona uze mališa na ruke i poljubi ga u čelo, a zatim mu dade ožeg da obavi funkciju »položaja.« Uto su se probudila i njezina djeca, koja okružiše maloga Ivu i odvedoše ga u sobu, do božičnoga drvca. Ondje je među djecom brzo došlo do pomirbe.

A istoga dana pomiriše se i stari.

Franjo B. Babić: Iz seljačkoga života u Slavoniji; 1941. Narodni kalendar ČIČE GRGE GRGINA; IZDANJE: ZAKLADA PRVE HRVATSKE DIONIČKE TISKARE U OSIJEKU; Iz HEMEROTEKE MSO, pripremo STARI ŠOKAC