Situacija u veljači 1935. ljeta - poklade u Srijemu - Ilok

Srijem, to je razbarušena momčina crvenih obra­za, šeširić navaljen na oči, široko raspoloženje, po­drumi bezdanski duboki, nepregledne ravnice masne crne zemlje, zatalasane na horizontu vinorodnom Fruškom gorom, Dunav, debela modra zmija, po kojem u pjesmi voze čeze, a šajke šorom. Ili je obješenjački valse o divnom kićenom Srijemu s cu­ricama, zdravima kao dren, kojih je poljubac više nego igdje sladak.

Ovdje navodno djevojke cjelivaju -mnogo žešće, ustrajnije i strastvenije nego u Kalabriji, a ide priča, da je neki Bačvanin našao smrt u zagrljaju jedne takve Sretnice. Zapravo je Srijem obećana zemlja čevapa i roštiija uopće, opasnih vina, koja ujedaju za srce, moma i tamnookih namiguša. Na ovom tlu, prema svemu, mogao je jedino da se stvori pojam bećara i pojam meraklija. Bećari i bećarizam pretpostavljaju mladenačke godine, dok meraklija postoji bez obzira na breme vremena.

Ilok je „glavno "misto srimske varmegye", kako smo to nedavno saznali iz jednog starog biskupskog spisa, i u njemu je kao u jezgri sadržan sav taj sri­jemski problem, o kojem se jednog predvečerja vrlo živo debatiralo u intimnom kutu »Hotel Iloka«, kraj patentne peći, što n adan troši deset kilograma drva. Za stolom na drugom kraju dvorane tekla je sastvim tihim tokom običajna prefarans-partija za slavu ili za stonjak. Usred dvorane, za biljarskim stolom, ukrštavali su se »dakovi«, crvena kugla stalno ispada preko iskrivljenog mantinela i gubila se među nogama stolica, na veliku radost pikola Martina, koji ju je požrtvovno kupio. U ovakvoj tipičnoj kavanskoj atmosferi, kakvu uostalom udiše sva naša provincija, rodila se sumnja u jednoj glavi iz kuta kraj patentne peći: Kakav je u stvari taj »divan kućeni Srijem«? Druga je glava prihvatila pitanje i dopunila na glas: »...u poklade?« Treća je stvo­rila odluku: »Pogledajmo ga!«

Jack London se spuštao u dubine londonskog podzemlja uz nemale opasnosti, a sve iz humane radoznalosti: da vidi kako žive ljudi. I mi smo bili radoznali. Tražili smo taj Srijem noći, kada pod tamnim plaštem buknu strasti, što danju samo tinjaju; tražili ga u pokladama, kada se pod maskom razrita i bangava noga, i našli ga razgolićenog, pi­janog i nasmijanog do suza. Leži Srijem posred puta na domak birtije, iz koje je upravo ispao, raz­drljena košulja i rutave grudi, ne smeta ga mraz, što je zamrznuo, sve do jedine želje- stići u drugu Birtiju.

Spustimo se prema Dunavu. Već iz daleka čujemo titranje žica i jedan neodoljivi »obaraj!« To udaraju tamburaši i netko »tjera kera.« Zastajemo neodlučno pred vratima, iza kojih buji veselje, a onda ulazimo. Naš vođa, visok čovjek, udara čelom o direk i ruši se žbuka na pod, obilno ispolijevao vinom. Tražimo mjesto i za to vrijeme počinjemo razaznavati lica kroz dim. Jedan vremešni poluseIjak, koji je seljak samo po pršnjaku i gumenim opancima, raskomotio se na čelu stola, pognuo gla­vu i razvalio usta u pjesmi o teškom ljubavnom če­meru. Tamburaši slijede svaki mig i mijenjaju pje­sme prema raspoloženja gazde, koji pije poput duge Lete litre na stol, i kulen, papriciran kako valja. U jednom momentu bisernica je zaplakala strahovito tužno, gazda je prestao žvakati, ustao, dohvatio punu bocu i tresnuo je o prozor. Studen je u oblacima ulazila u sobu, ali glava se nije ohladila. Štaviše, ove teške, kvrgave ruke, koje su jutros vukle konopac s kravom na vašar, uhvatile su odjednom krajeve čaršava, smotale ga u zavežljaj, za­vitlale u zraku povrh glave i pustile. Zvek razbije­nog posuđa ispunio je nisku sobu, u kojoj je u taj mah postalo tjeskobno. Dok smo polazili, stolica je uništavala i posljednju čašu. Naš je vođa opet uda­rio glavom o direk. Zatvarajući vrata upro je prstom u kut dovratka; mali potočić napuštao je s nama gostionicu: vino, proliveno vino!

Po sokacima su krstarile mačkare, maskirane jednostavno i nefantastično. Nema u Srijemu dami­na, vrašićaka, pierotta i torrera. Pregršt pamuka, malo bjelila i rumenila, ako ustreba, pa djedovske haljine i stari šeširi, to su ovdje rekviziti za maskiranje, pa vatrogasci, fratri, bradati Židovi s pajesima, lovci crvenih noseva — i gotove krabulje! Pro­lazimo tako šorovima, sokački kerovi izmiču iz mje­sečine u sjene, a iz birtija struje glasovi uzbuđenja. »Kod srne« se održava tradicionalni puran-bal. Tu se za dvadesetak dinara servira puranski batak, vino i krafne. Pod papirnatim lancima, uz sopran i def, apetiti su ovdje zaista veličanstveni, a raspolo­ženje burno.

»Kod macana« je naprotiv sve smireno i jedini nemir pokazuje plamen petrolejke. A tako je miran i pađišah na cimeru! Nevješta ruka naslikala je ne­kog pupatog bosanskog bega, kako sjedi na dušeku i srče kavu i dim, dok u pozadini strši stupčić, koji bi imao predstavljati minaret i dočarati Orijent. Ovo je lokal, gdje se završavaju terevenke i bistre alko­holizirani mozgovi. Jedna jedina gejša nudi nas turskom kavom, uostalom dobrom. Odnekale se čuje hod zidnog sata i to daje cijeloj situaciji intimno obilježje. Gejša je na čas nestala u susjednoj sobi, i vratila se nešto svježijeg lica, raširio se miris ružine vodice i pudera (na dekagram kupljenog). Usluge, usluge, ako je potrebno! Hvala, mi odlazimo! Ostavljamo i ovaj lokalčić šarenih stonjaka i padišaha što drijema na cimeru. Preko strmih stepenica, koje se kojiput Jakovljeve nebeske ljestve, silazimo na put i susrećemo noćnu patrolu nado­budnih iločkih omladinaca.

Ima li šta »kod klompe«?— pitamo zijeva­jući.

Nekoliko lovaca, — odgovaraju i odlaze.

—Onda hajdemo hrkali!

I.Š. - ILOK, HRVATSKI LIST 1935.godine iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC