Velika slavonska zadruga - Kako se živi na zadružnom ognjištu

Na osječkom kolodvoru Slavonsko - podravske željeznice skupilo se toga jutra samo 20—30 putnika, koji su htjeli pu­tovati u Valpovo, Belišće, Donji Miholjac i druga mjesta uz Gutmannovu prugu. Mala lokomotiva bila je spremna za pola­zak. Iz njezinog širokog dimnjaka sukljao je dim, koji se dizao prema oblačnom nebu. Tender je bio pun drva za loženje stare mašine, a u vagonima se brisala prašina.

Prvi puta putujem Gutmannovim vlakom, koji mi izgleda kao neka liliputanska željeznica. Desetak časaka prije po­laska dolaze pred stanicu mljekarice iz Kravica i Petrijevaca, noseći u rukama prazne limene kante. Žene su već razdijelile mlijeko svojim mušterijama u ‘ Osijeku,. pa se sada vraćaju kući. One veselo čavrljaju o djeci i kućanskim poslovima, a za­tim raspravljaju, što će kuhati za ručak. Nedjelja je, treba prirediti bolji zalogaj.

U posljednjem trenutku pojaviše se na peronu i neki iz­letnici s torbama i fotografskim aparatima. Čini mi se, da će na Jankovac. Nestrpljivi su i nervozni, kao da idu na preko­oceanski put, pa ta njihova nervoza prelazi polako i na ostale putnike.

Osam sati. Jedan željezničar daje zvonom znak za ulazak u vlak. Kratak pisak lokomotive i kotači već udaraju o trač­nice. Prolazimo kraj Povischilove tvornice i vozimo se prema Retfali ...

Za sat smo stigli u Valpovo, gdje su me na stanici čekala kola iz Ivanovaca. Idem u obližnje selo Zelčin da pogledam kuću i gospodarstvo čiče Joze Varžića, koji je starješina jedne od najvećih zadruga u Slavoniji.

Zelčin je malo selo. Ima oko stotinu kuća i nekih 500 sta­novnika. Žitelji su bistri i marljivi ljudi. Kuće starinske. Prozori mali, krovovi na mnogim domovima pokriveni trskom. Gospodarske zgrade niske i tijesne. Nema šarenih zidanih štagljeva na kat, kao u Gornjem Srijemu, premda u Zelčinu drže dosta marve, jer uzimaju u arendu pašnjake od vlaste­linstva.

Ljudi ondje imaju najviše po 10—12 jutara zemlje. Na­rodna nošnja polako nestaje, žene idu u svilenim haljinama rasnih boja, a muškarci nose građanska odijela. Djevojke ne­djeljom narede visoku frizuru, dok snaše meću na glavu ma­rame slične onim šokačkim šamijama, koje su vezene zlatom. Seljaci ne govore ikavski, ali njihov jezik kod mnogih riječi znatno odstupa od književnoga. Oni, na primjer, kažu »stareji« mjesto stariji, » otporneji«, »sigurneje« i »šćap« mje­sto štap. Ocu vele »apa«, a pozdravljaju se s »Hvaljen Isus«.

Najimućnija je i najuglednija zadruga u Zelčinu i okolici zadruga čiče Joze Varžića, koja se po selu zove »Markova«. U sadašnje vrijeme propadanja zadružnog života ova se zadruga može istaknuti kao rijedak primjer sloge u jednom velikom Se­ljačkom domu, u kojem zajedno živi šest oženjenih pari četrnaestero djece! Zadruga dakle ima 26 članova« (Prije nekih dvadeset godina postojala je u Ivanovcima zadruga Pavošević, koja je brojila 52 člana, ali takve zadruge nema više nigdje u Slavoniji).

Interesantan je život u našim velikim zadrugama. Njihov prosperitet i opstanak zavisi od sloge među članovima. Kad nje nema, dolazi rasap. Ljudi se dijele, cijepaju posjed, ruše zgrade. Postaju »samovlasnici«. Zapravo, u većini slučajeva, si­rotinja.

Varžići u Zelčinu imaju sto jutara zemlje. U staroj zadružnoj kući s trijemom visi nad ognjištem u kuhinji oveći bakreni kotao, a gore je otvoren odžak za sušenje mesa. Soba im je velika i služi samo za jelo. Na zidu vise mnoge svetače slike, a među njima se nalazi i diploma, koju je čiča Joza Varžic dobio u znak priznanja za postignuti uspjeh u žitaricama i krmnom bilju na izložbi u Osijeku. Napredan gospodar!

Prostrano i čisto dvorište puno je zidanih gopodarskih zgrada. Nasuprot stare kuće nalaze se »kiljeri«, u kojima se spava. Svaki oženjeni par ima svoju posebnu, lijepo namješte­nu sobicu sa građanskim pokućstvom. Dva kreveta, ormar, sto, stolice, a u jednoj sobici vidio sam čak i »psihu«.

Mnogo ih je u kući, ali ni u čem ne oskudijevaju. Sada imaju s telićima 63 komada goveda, 82 komada svinja i četiri para konja, osim ždrijebadi. Goveda su im podolske pasmine, i konji poluteški i lagani, švajcarske krave nijesu nikada držali. Muzu po 20 do 25 krava. Od mlijeka troše dnevno za kućnu potrebu i bijeli smok (izradu sira i maslaca) oko 30 l, a ostalo ostavljaju telićima, koji se dobro ugoje i skuplje pro­daju. (Mlijeko je u Zelčinu vrlo jeftino. Stoji 50 para litra i skoro ga nitko ne kupuje.) Na salašu drže po 300 komada pe­radi.

Zadruga ima punu kuću svega, ali joj to i treba. Kad se kosi, radi na polju po 5—6 ukućana i 12—13 nadničara. Ljetos su imali na njivi jednog dana 42 plaćena kopača! Na »kirvaj« se skupi u Varžićevoj kući oko 100 gostiju! Kapija je cijeli dan širom otvorena za sve prijatelje. Zakolje se svinjče od 100 do 150 kg i tele od 70—80 kg, a vina i rakije potroši se 6 akova. U dvorištu svira gajdaš i igra kolo. Za Božić se svake godine peče krme na ražnju.

Moj otac je kazao, da na Božić uvijek moram imati pečenku na ražnju, makar mi ostala samo tri krmeta u svinjcu! — veli čiča Joza Varžić.

Kao vrlo rijetku pojavu valja istaknuti, da u Varžićevoj zadruzi od 15 muškaraca nijedan ne puši!

Svake večeri ukućani se dogovaraju, što će slijedeći dan raditi. Ciča Joza ne će da bude diktator, pa rado sasluša mišljenje svih članova.

Ako i dijete trefi nešto pametno kazati, treba i njega poslušati! — veli starješina »Markove« zadruge.

Koliko hrane imate godišnje?

Po 150 do 350 metrički centi pšenice i oko 200 metrički centi kukuruza.

Dosta se skupi, ali se mnogo i potroši. Reduše peku najedamput po 18—20 velikih krahova.

Po koliko kila?

Ne znam! ... U korito slane 85 kg brašna. To se po­troši za osam dana.

Muškarci jedu za jednim stolom, žene za drugim, a djeca za niskom sinijom. Njihova velika soba, u kojoj se inače samo blaguje, pretvori se na zimu u pravu tkaonicu, žene cijele zime tkaju platno. Namjeste u sobi šestore stative, (»tkanjač«), pa udaraju »brdima« od jutra do mraka. Stakleni ormari u nekim »kiljerima« puni su truba finog domaćeg platna, od kojeg se prave rubine, oplećci, peškiri itd.

Kad vršimo — veli mi jedan mladi Varžić —imamo kod mašine po sto vreća, koje su naše žene otkale.

One dobiju dvaput godišnje svaka po 300—350 dinara. U jesen za pamuk i u ljeto za suknje i marame. Muškarac se odijeva kućanskim novcem.

Ako što treba, kuća mu kupi.. On zato mora da radi. Dok je mali, ćuva prasce i goveda, a kad odraste, ide na njivu!— kaže čiča Joza.

— A kako za obuću?

Zakoljemo kravu, pa meso pojedemo, a kožu učinimo. Od te kože napravi nam opančar 30 pari opanaka.

Zadruga treba mnogo obuće. Najviše poderu djeca. Sad petero ide u školu.

Na godinu ćemo troje upisati, a jedno ispisati!

»Bijela kuga« U taj kraj još nije došla.

Kad sam razgledao gospodarske zgrade, odveo me čiča Joza preko njiva na svoj salaš. Varžiči ondje imaju 60 jutara zemlje u jednom komadu. Salaš je podignut na krčevinama »Močilno«. Izdaleka izjeda kao kakva pustara, jer je s tri strane zatvoren raznim zgradama i hambarima, zidanim staja­ma štagljem itd. Ondje je i veliki pčelinjak.

Jedne rodine imali smo kočnica s 48 kg meda! — reče mi čiča Joza, kad sam na njega uperio fotografski aparat.

— Krčevine su kupili od grofa Normana. Plaćali su 6000 di­nara jutro. Složnim i marljivim radom zaokružili su svoj imetak na sto jutara, pa su sada najbogatiji seljaci u onom kraju. Dao Bog, da se i drugi u njih ugledaju!

Franjo B. Babić 1936. Narodni kalendar ČIČE GRGE GRGINA; IZDANJE: ZAKLADA PRVE HRVATSKE DIONIČKE TISKARE U OSIJEKU; Iz HEMEROTEKE MSO, pripremo STARI ŠOKAC