Očuvanje kožuha u Đakovštini

Ćurčije, kožuhari ili krznari, kako ih već zovu u raznim krajevima, pomalo nestaju iz redova naših seoskih obrtnika. Nekad su bili jak obrtnički stalež, ali danas, kad je tvor­nička roba uvelike istjerala domaći proizvod, biva u našeg seljaka sve manje kožuha, pršnjaka, opaklija itd.

Za ćurčije je zima pravo vrijeme poslovanja, naročito kad stegne ona prava, od koje drveće prašti. Kod nas u Đakovštini, iako narodna nošnja uzmiče, doduše lagano, pred tvorničkom robom, kožuh se još uvijek sačuvao. Njega nikako ne može istisnuti dućanska roba. Pršnjak ili kožuh, kad ga napravi naš majstor ćurčija, ne će ga tako udesiti nijedna fabrika. Osim praktične svrhe djeluje kožuh i kao sastavni dio lijepe narodne nošnje. Narod ga je čak i opjevao:

„Lip je kožu s granama,

što si, curo, sanjala,

Sanjala sam, da sam tvoja,

 

živa željo moja...“

ĐAKOVO, 17. siječnja 1935.godine, HRVATSKI LIST iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC