Očuvana špenzla

Dnevna štampa često upire prst na propadanje narodne nošnje, koja iščezava postepeno, komad po komad. Najprije je nestalo opanka, a onda „u naših baća našli uganih gaća“. Jedno sjećanje, Kozarac je zaklinjao našega seljaka, da opet obuje opanak i da duboko zaore u mrtvi kapital. Prošao je kao i onaj brižnik, koji je molio mudraca, da se ne igra sa biserima nad dubokim potokom.

Kada je jedno zrno ipak palo u voda, brižnik ga stane ronjenjem tražiti, ali uzalud. A kada je zamolio mudraca, da mu pokaže točno mjesto, gdje je biser pao, mudrac baci u potok i ostalo biserje i reče: »Eno tamo«. Tako je i s našim selom. Zalud savjeti. Kud opanak, tamo i gaće, tamo će i vezena košulja, možda u nepovrat. Ali još nije sve biserje bače­no. Ostala je „špenzla“ (zubun). Špenzla ima i svoju prak­tičnu stranu, jer s pršnjakom čini neprobojni zid za naj­jaču mećavu. Pošto u selu nose špenzlu svi muškarci, staro i mlado, to je u nedjelji sokak prava blagodat za oko. Špenzle su intenzivno plave u bjelini sela, kao što se divlji mak žari u zelenom žitu. Špenzla je našla odraza i u djevojačkoj pjesmi:

„Plava špenzla iroši s´ u dike,

Daj mi dado lance i šljivike.“

 

LIPOVAC, (kod Šida), 7. veljače 1935.godine, HRVATSKI LIST iz arhive HEMEROTEKE MSO priredio STARI ŠOKAC